Tajni posao prijateljice

U cijelom svom odraslom životu imala sam svega dvije prijateljice – jednu s kojom sam ostala dobra još od srednje škole i susjedu s kojom sam se sprijateljila čim sam se, s mužem i dvoje djece uselila u zgradu gdje ona živjela. Premda smo se brzo sprijateljile, a i obje smo bile blizu 40. godine, njezino mi je prijateljstvo značilo koliko i ovo prvo. Često sam, jer sam u Zagreb došla iz manje sredine i odmah se udala i zatrudnjela, mislila kako nikada neću imati nikog s kim mogu razgovarati jer se «u 30. ne sklapaju prijateljstva». – započela je svoju priču 41. godišnja kućanica Vesna.

No ovo me iskustvo uvjerilo da sam bila u krivu i da se u tim godinama može stvoriti prijateljstvo, vrijedno kao i ono iz djetinjstva, možda čak i vrjednije i s više dodirnih točaka. Zvala se Marina i slagale smo se u mnogo toga, obje smo imale dvoje manje više odrasle djece, zaposlene muževe koje smo obožavale ali koji su malo bili doma, slične hobije, milijun tema za razgovor. Zahvaljujući njoj su se i moja druga poznanstva širila pa sam brzo upoznala i njene prijateljice, a muž i ja smo s njom i njenim mužem barem dvaput mjesečno izlazili, obično na večere. Jedno mi je popodne pokucala jedna zajednička prijateljica i uzrujana gotovo uletjela u moj stan rekavši samo «Ne mogu je sada vidjeti!» Kako sam shvatila da se radi o Marini, zanimalo me naravno što se dogodilo. A nakon par minuta mi je sve postalo jasno. Naime, sve su Marinine prijateljice znale da ona nije «obična domaćica» već svako popodne između 15 i 18 sati prima muške goste.

Ne znam zašto ali prvo mi je palo na pamet «kako bi reagirao njezin muž da to sazna» no ubrzo sam shvatila da on podržava honorarni posao svoje žene. Budući da sam ipak odrasla u manjoj sredini i da sam odgojena u strogom kršćanskom duhu, pohađajući vjeronauk i rješavajući čak i bračne probleme u Crkvi sa svećenikom, razna su mi moralna pitanja prolazila kroz glavu i nisam znala kako se postaviti. Baš sam u tom periodu naletjela na broj Tarot centra Svijetla budućnost koji sam nazvala bez mnogo očekivanja. Ipak, žena s druge strane je uz par jednostavnih rečenica pomirila moj crkveni odgoj s poslom moje prijateljice i rekla bih «nagnala me» da tek u tim godinama shvatim kako se ne moramo slagati sa svim tuđim životnim odlukama da bismo nekog poštivali ili čak voljeli. Marina je tako zahvaljujući njenom posredovanju ostala važan dio mog života a ja sam naučila vrijednu lekciju. I tek sam tada ZAISTA otišla iz svoje «male sredine» – kad sam naučila prihvaćati različitosti što mi je i kasnije u životu itekako trebalo!