Ljubav na relaciji grad – otok

Rodom s malog dalmatinskog otoka na kojem obrazovanje završava s osnovnom, u srednju sam školu kao i svi moji vršnjaci krenula u Split. Tamo sam, za razliku od mnogih koji su boravili u domu, imala obiteljske prijatelje kod kojih sam trebala ostati cijelo školovanje, čak i kasnije kroz godine studiranja. Osim što ću propustiti neugodnosti đačkog doma, i činjenici da je moja «stanodavka» bila vrlo liberalna žena koja mi neće braniti izlaske previše, veselila sam se i činjenici da ću živjeti baš kod njih jer mi se Damir, jedan od njezina dva sina sviđao od kada znam za sebe.

Ipak, on je bio mnogo stariji od mene i u vrijeme kad sam stigla na vrijeme da krenem u prvi razred srednje, bio je na drugoj godini fakulteta pa sam ja njegovu sobu «dobila na korištenje». – počela je svoju priču danas 33. godišnja Lana. U Splitu su me srdačno dočekali svi ukućani osim naravno Damira, roditelji mu i mlađi brat. U njegovu sam sobu ušla kao u hram, bila mi je baš kao i on izazovna i mistična i jedva sam čekala iskreno da malo, pažljivo naravno, povirim među njegove stvari. Zaljubljeno sam gledala svaku sitnicu, od postera na zidu do razbacanih knjiga na stolu. I tako je počela  moja prva školska godina u Splitu u kom sam se lako snašla i brzo zbližila sa svima u okolini. U školi sam spadala među one popularnije što mi je, priznajem, u to vrijeme godilo. No s prvim praznicima je prvi put doma došao i Damir a ja zaboravila na sve – školu, prijatelje, popularnost i simpatije, rodni otok i splitsku scenu. Opet sam bila ona djevojčica kao kad me je prvi puta vidio, crvena u licu i s tupim smiješkom na usnama. Ipak, po njegovoj sam reakciji vidjela da je on primijetio više od te djevojčice, da je pred sobom vidio djevojku koja mu se očito tada po prvi put svidjela. Srećom, zaboravio je na tu sramežljivu curicu i počeo je u meni gledati ono što sam ja u njemu vidjela oduvijek. A razlika od šest godina prvi put nije izgledala velika. I baš je zato teško opisati razočarenje koje sam osjetila kada je za njim ušla njegova djevojka… Već sam sutradan izmislila neku virozu, nostalgiju, potrebu da vidim svoje, i otputovala doma. Bila sam slomljena; nisam imala pojma ni kad ni kako ću nazad.

Tad mi je prijateljica dala broj Centra Svijetla budućnost koji sam nazvala samo jer ionako sama nisam znala što bih. I srećom, naišla sam na ženu koja me savjetovala sve naredno vrijeme, koja me bodrila ponavljajući da je njemu isto ako ne i gore, i bez koje se vjerojatno ne bih ni vratila u Split. Na kraju ni nisam. Barem ne sama. Pet dana nakon mog odlaska on je, raskinuvši prvo s curom, došao k meni, točnije po mene. Njegova je mama pristala da ostanem kod njih a da on dolazi povremeno ako ćemo oboje završiti svoje obveze. I jesmo. A danas smo ljeti kod mojih na otoku a zimi u Splitu – još u onom istom stanu gdje živimo s tri curice od kojih će vjerojatno barem jedna godine svog školovanja provesti u stanu u kom sam i ja svoje misleći o njenom tati. Možda i vas kao i mene samo poziv dijeli od osobe koja vam je suđena, nemojte da vam ta prilika pobjegne!