Moja žena ne voli naše dijete

Moj je ljubavni život išao nekakvim normalnim i očekivanim tokom. Suprugu sam upoznao na zadnjoj godini fakulteta, oboje smo diplomirali, ja sam počeo raditi, kupio stan i zaprosio ju. Pristala je i činilo se da nam ide itekako dobro, najviše jer smo zaista bili zaljubljeni i uživali u životu i jedno u drugome. Dvije godine smo se zabavljali kada smo, istina ona pa tek onda možda ja, odlučili imati dijete. I baš kako to bude prijelomni trenutak kada većina veza i brakova sazre, kod nas je bilo obrnuto, od poroda je sve među nama krenulo nizbrdo. – započeo je svoju priču Nikola iz Makarske.

Dobili smo sina i meni je sve izgledalo savršeno. No nedugo nakon što je izašla iz bolnice, moja se žena potpuno promijenila. Od sretne, uvijek nasmijane žene koja voli život, pretvorila se u osobu koju nisam poznavao. Ujutro nije htjela ni ustati, bilo joj je zapravo svejedno je li jutro, noć ili popodne. Maleni je od prvog dana bio na umjetnom mlijeku, a u bolnici su mi objasnili da ona nema dovoljno svoga. No doma sam shvatio da ga zapravo ni ne želi staviti na prsa, htjela je odmah početi piti tablete koje zaustavljaju laktaciju a ja sam ga hranio bočicom svakih par sati, kako je patronažna sestra objasnila, više meni nego njoj jer je pri prvoj posjeti našem domu shvatila da ju ona ni ne sluša.

Budući da je moja majka došla k nama da joj pomogne u prvim danima majčinstva, pomislio sam kako joj je s njom možda nelagodno pa sam zamolio punicu da dođe umjesto nje. No svoju je mamu dočekala hladno i nezainteresirano kao i moju. No ono što me najviše plašilo jest što je Marka, ja sam mu dao ime jer ni za to nije imala interesa, gledala istim, hladnim pogledom. Pitao sam se gdje sam pogriješio, jesmo li se trebali još zabavljati, no njeno ponašanje mi je govorilo da je dijete tada bilo sve što je htjela i jedino što ju može usrećiti kako je naglašavala prije poroda. I evo, imali smo sreće i relativno brzo dobili krasnog, zdravog sina a ležao je u svom krevetiću i plakao dok ga ja ne bi uzeo.

Ona nije htjela ni toliko. Slomljen od umora i očaja te pun pitanja, na majčin sam nagovor nazvao u Centar Svijetla budućnost i, na svoje iznenađenje napokon našao nekog tko mi nije puno tumačio što je to postnatalna depresija, već objasnio kako se nemoćno i ona osjeća i što mi je raditi. Žena s kojom sam razgovarao mi je svaki dan davala savjete kako da supruzi pristupim polako, kako da se ne uplaši brojnih novih obveza i promjene stila života, savjetovala mi da napravim neke stvari koje smo radili prije Marka… Trajalo je nešto više od mjesec dana i nije uvijek bilo sjajno, ali sam zato danas često ljubomoran kad vidim kako zaljubljeno gleda svoje dijete. Naše dijete. Ne sramim se što sam savjet, uz brojne stručnjake i psihologe potražio baš tu – dapače preporučujem svima da preko ovog Centra koji radi od 0 do 24 sata pokušaju riješiti svoj problem!